Predrasude okoline su me motivisale da postanem inženjer

Kamala Mujezinović Šantić inženjer je elektrotehnike i zaposlena je na poslovima razvoja u kompaniji New Energy Solutions. Osnovnu školu i gimnaziju je završila u Prijepolju, osnovne i master studije na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, a stručnu praksu sticala je u Omanu. Ima 27 godina, majka je jednog radoznalog dečaka i aktivna članica Zelene ženske mreže OIE SRBIJA.

Kako ste se opredelili za elektrotehniku kao životni poziv?

– Po prirodi svog karaktera sklona sam izazovima, elektrotehnika je bila jedan od njih kao optimalna kombinacija moje sklonosti prema matematici i fizici.

Da li je to bilo iznenađenje za sredinu iz koje potičete ili već postoji rodna osvešćenost da žene mogu biti dovoljno dobre za ove još uvek dominantno muške studije?

– Ako bih rekla da nije, ne bih bila u potpunosti iskrena. Prijepolje je mali srčani grad, ali ipak sam nailazila na neki vid osude najviše u pogledu opredeljenja za “muški” i “pretežak”  poziv. Iz ovog ugla, nakon svih ispita položenih iz prvog puta, svima im mogu reći veliko hvala, jer da nije bilo takvih komentara, ne bih možda ni imala motivaciju da pokažem da smo mi žene i te kako sposobne za pozicije inženjera.

Žene su i te kako sposobne za pozicije inženjera

Stručnu praksu ste imali u Omanu i objavili naučni rad na temu “Optimal design and evaluation of a hybrid energy system for off-grid remote area”. Kako je izgledala praksa u Omanu? Koliko je žena bilo na toj vrsti stručne edukacije?

– Praksa se odvijala na Sultan Qaboos Univerzitetu pod mentorstvom dr Sabah Abdul-wahab. Dr Sabah je najbolji primer liberalizma države jer je jedna žena koja ne nosi maramu, a nalazi se na visokoj poziciji rektora univerziteta, pored mehatronike koja joj je osnovni poziv. Usledila je moja obuka u Homer softveru za potrebe pronalaska optimalnog napajanja sela koje je teritorijalno odvojeno od ostatka Omana, dok je samo istraživanje i rešenje pretočeno u naučni rad.

Praksa u Omanu je jedno divno iskustvo u dalekoj zemlji sasvim drugačije kulture. Bilo je nas čak 9 žena od ukupno 20 studenata na praksi u najrazličitijim obrazovnim profilima, preko farmacije, geodezije, rudarstva i elektrotehnike.

Ipak, odlučili ste da gradite karijeru u Srbiji? Radili ste u JP Emisione tehnike i veze? Kakva iskustva nosite iz tog kolektiva?

– Iako mnoge stvari planiramo, ne bude uvek onako kako smo zamislili, tako je i mene život, spletom raznih okolnosti, umesto odlaska u Nemačku zarad poslovnog angažovanja, vezao za Srbiju i prihvatila sam poziciju inženjera energetike u ETV-u. Iskustvo koje nosim je zaista dragoceno, kolektiv je jako susretljiv, pre svega stručan i sa mnogima od njih i dalje imam kontakt. Ne mogu a da ne pomenem bivšeg direktora, pokojnog Branka Gogića koji nas je prerano napustio, a on je upravo i zaslužan za moje angažovanje u firmi.

Posao u sektoru obnovljivih izvora energije pruža i dinamiku i materijalnu satisfakciju

Kakav status imaju žene inženjeri i generalno žene u državnim preduzećima?

– Ljudi su skloni raznim predrasudama pa se na prvi pogled žene ne uklapaju baš u to ukalupljeno mišljenje, međutim kvalitet produkta koji nastane od žene inženjera, zahvaljujući povećanoj odgovornosti, privrženosti i povećanoj moći zapažanja detalja govori dovoljno o tome da je bitno samo pronaći kompaniju i kolektiv koja će ceniti kvalitet, nevezano od koje osobe on potiče. Zahvaljujući NES-u ja sam tu gde jesam.

Žene u državnim preduzećima su vredne, dok, sa druge strane, bez previše dinamičnog okruženja polako većina njih upadne u neki vid pasivnosti i šablonskog obavljanja posla, čast izuzecima. Meni lično to nije bio cilj, zato sam i prešla u totalno suprotno okruženje.

Rad u javnom sektoru je obično manje zahtevan od rada u dinamičnom privatnom sektoru. Zašto ste se odlučili za promenu i zaposlenje u kompaniji New Energy Solutions?

– Kamala i izazovi…Kao master inženjer elektrotehnike, sa kompletnim master studijama posvećenim obnovljivim izvorima energije, zaista sam želela da pokušam da se pronađem u domaćoj kompaniji koja se bavi kako razvojem, tako i izgradnjom i održavanjem projekata iz OIE, kako ne bih žalila u slučaju da eventualno odem iz države. Na moju veliku sreću, NES je toliko dinamična kuća da nijedan dan niti projekat ne liči jedan na drugi pa je samim tim učenje svakim danom zagarantovano, a to je meni najbitnije i to iskustvo se novcem ne može kupiti. Tako da za moj ostanak u državi opet zahvalnost ide direktoru Milošu Coliću.

Biti žena u 21. veku je veliki izazov, a biti majka poseban

Kako usklađujete sve obaveze, imajući u vidu da ste mlada majka?

– Biti žena u 21. veku je veliki izazov, a biti majka poseban. Ipak zahvaljujući raznim gimnastikama, kroz pravilnu organizaciju i zahvaljujući pomoći supruga uspevam da postignem sve prioritetne aktivnosti.

Da li ste ikada tokom obrazovanja i u poslu osetili bilo kakvu diskriminaciju (polnu, nacionalnu, versku)?

– Na poslu zaista ne, a kroz obrazovanje čak iako je bilo nekih situacija (svih pomenutih) uspevala sam psihički da savladam situaciju i izađem kao mini pobednik. I dobro poznata rečenica “Nije bitno šta ti je neko rekao, nego ko”.

Kako biste motivisali mlade devojke da se obrazuju, a zatim zaposle u sektoru OIE?

– Obnovljive izvore kao tako mladu, zelenu i unosnu profesiju zaista mogu da vode žene, upravo zahvaljujući tom nama urođenom genu za estetska i detaljna rešenja. Nama su žene neophodne tako da bih zaista iskoristila ovu priliku da ih ohrabrim, da slušaju svoje srce, da postavljaju visoke ciljeve jer je ovo takođe grana industrije koja je jedna od plaćenijih u 21. veku, pa tako umesto programiranja koju većina upisuje iz tog materijalnog čina, u obnovljivim ćete pronaći entuzijazam, dinamiku, kvalitet, a i tu materijalnu ostvarenu stranu.